Osam godina pokušavamo pokazati da nam nije cilj samo pozvati ljude, uzeti im novac i nezadovoljne poslati kući. Naprotiv! Izložba pasa, koju organizuje naš Kinološki klub “Biseri Plive” iz Jajca, uvijek bude i jedno veliko ljudsko i kinološko druženje! Njoj može prisustvovati svako ko dođe, od konologa do građana koji to vole, oni koji nemaju novca, bez razlike… Ali, nažalost, prije te naše manifestacije pojedinci, predstavnici kinoloških saveza, isti oni koji su uništili kinologiju u Bosni i Hercegovini, uvjek apeluju da na tu našu izložbu ne treba ići jer je ona, navodno, nelegalna. I kažu ljudima da im se neće priznati rezultati koje ostvare sa svojim psima na njoj iako smo mi uredno registrovani kod Ministarstva pravde, baš kao i taj Bosanski kinološki savez i Kinološki savez Herceg Bosne. Zato je naša izložba, i posle toliko godina, samo revijalnog karaktera… Slično je i sa osporavanjem našeg Kluba rotvajlera u BiH od strane nekih ljudi iz pomenutih saveza… Zašto? Zato što isti misle da su samo oni bogomdani i da se isključivo mora sljediti njihovo mišljenje iako je ono često suprotno pozitivnim zakonima. Ali, nije sve baš tako crno… I nisu svi naši kinološki savezi isti! Potpunu podršku i razumijevanje za naš rad dobili smo nedavno od Kinološkog saveza Republike Srpske. I eto, radimo dalje – kaže za Naturu Online Alija Ćosić, poznati odgajivač rotvajlera iz Jajca koji, uprkos stalnim pritiscima, i dalje prkosi svakoj nepravdi, laži i gluposti, bez obzira s koje strane dolaze…
Razgovarao Zoran M. Kos, novinar i kinološki sudija / Foto: Ivanka Radman i arhiv Alije Ćosića
Ne sjećam se više kako smo se upoznali, poodavno smo se sreli na nekoj izložbi. Poznanstvo se potom pretočilo u prijateljstvo. Od tada proteklo je dosta vode. A kod Alije je voda plava, skoro modra, vrlo čista i ima je dosta. I čuje i vidi se voda.
Pliva, na čijim obalama živi Alija, prekrasna je rijeka smještena u skoro netaknutoj prirodi. Kakvi su to krajolici! U njima svaki put, kad dođem kod prijatelja, uživam ponovo otkrivajući njene nove ljepote. Dišem punim plućima. Sa sobom, naravno, nosim uvek foto-aparat koji je spreman da, svakog trena, zabilježi što više kadrova tih predivnih pejsaža.
Alija Ćosić je vlasnik FCI odgajivačnice rotvajlera “Lions of Pliva”. Član je uprave Kluba sportske kinologije “Rufus” i predsjednik Kinološkog kluba “Rottweiler” u Bosni i Hercegovini i, do prošle godine, predsjednik Kinološkog kluba “Biseri Plive”, sad član uprave istog. Možda i zato, putevi nam se ukrštaju, srećemo se često.
U Jajcu smo. Razgovaramo polako, uz kafu, u prijatnoj atmosferi njegovog doma koji je, odmah tu, blizu obale ljepotice Plive i njenih bisera – jezera. Sa nama su, kako kaže Alija, njegova “i lijeva i desna ruka“, supruga Šemsa i Tigar, pravim imenom Hamza, njegov bratić.
Razgovaramo o psima, rotvajlerima, o kinologiji, nekim dešavanjima i pojavama oko nje i u njoj, o nama samima…
Ko je Alija Ćosić, pitam ga i tako počinjemo razgovor za Naturu Online. Kaže da je rođen prije 57 godina u mjestu Zaovine, blizu Jajca. Sa 16 godina doseljava se u Jajce.
– Čitav svoj život posvetio sam meni najdražim bićima, psima. Uvjek sam volio pse bez obzira na rasu… Nekad, kada nisam bio u mogućnosti imati čistokrvnog i rasnog psa, svaki pas, pa i onaj u prolazu, bio je moj ljubimac. Od 1992. do 1996, sudbina je tako htjela, ostao sam bez svog ljubimca, rat je učinio svoje. Tada živim u Travniku, u stanu na drugom spratu… I nabavim sebi njemačkog ovčara kojeg sam držao na svom balkonu. S obzirom na loš odnos komšija prema psima, nisam mogao ništa kvalitetno planirati sa njim. Treba biti pošten i reći da njemački ovčar ima dužu dlaku i poseban miris i da objektivno nisam mogao očekivati drugačiju reakciju komšija…
Njemački ovčar u zgradi, u stanu?
– Bio mi je kao ljubimac i posvećivao sam mu maksimalnu pažnju. Ali, nije prošlo ni godinu dana, kada sam bio prinuđen pokloniti ga prijatelju koji je imao bolje uslove da ga drži od mene.
Imao sam i tada širok krug prijatelja koji su se bavili kinologijom i oni su, s vremena na vreme, prolazili i kroz mjesto gdje sam tada živio. Ja bi im se pridruživao i sa njima odlazio rado na kinološke izložbe, doživljavao i uspjehe i poraze sa njima, kao da sam i sâm bio vlasnik tih pasa. I onda, prije 16 godina, ukazala mi se prilika, i nabavljam, od prijatelja, dobermana iz Švedske.
Nekako u to vrijeme preselio sam se i u svoje rodno Jajce i tek tada sam mogao da imam, u dvorištu, svog psa. Tada su se kupirale uši i rep dobermanima i nisam bio srećan sa tim… Prolazio sam kroz te muke zajedno sa svojim dobermanom, često je dolazilo do upale, slušao sam ga kako cvili, veoma teško mi je to palo…
Počeo sam razmišljati koja bi to rasa pasa bila koja bi me potpuno ispunila. Na izložbama sam promatrao razne pse, više rasa ali kada se pred mojim očima pojavljivao rotvajler osjećao sam neku veliku želju da i ja imam tako nešto. Moji prijatelji, koji su odlazili na izložbe, imali su rotvajlera pa sam odlučio da od njih uzmem malu ženkicu; bila je toliko lijepa i pametna da, ko god je imao imalo duše, morao ju je voljeti! Jer, i ona sama je nudila svoju ljubav. Imala je toliko šarma da su samo rijetki odoljevali da joj se ne približe i pomaze je.
Kad si počeo da izlažeš pse?
– U to vrjeme sam odlučio posjećivati izložbe ali sad sa svojim psom. Tada nisam mnogo znao o eksterijeru, greškama i manama. Sećam se izložbe u Rovinju na kojoj je sudio Uwe Peterman, a Bjanka Mikšić bila prevodilac. Zašto ovo pamtim? Ja, kao i svi moji prijatelji, bili smo “zaljubljeni” u tu moju ženku… Ali, tako nije mislio i renomirani sudija u ringu, uvaženi Uwe. Rekao mi je, posle ocenjivanja, da moja ljepotica ne može ići dalje jer ima jedan mali problem. Izašao sam iz ringa veoma tužan; neki ljudi pitali su me šta se desilo ali ja to nisam znao objasniti i tražio sam pomoć. Poslje mi je prišla Bjanka Mikšić i objasnila da kod moje ljepotice nije ravnomjeran donji dio zuba sjekutića i da se to može, nekom plastikom, usmjeriti i da bi moglo biti dobro.
Razočarao si se?
– Da. To je bilo moje duboko razočaranje. Ali nisam se htio povući. Potražio sam neke od uzgajivača i rezervisao štene… Ali, do tada sam se bolje pripremio, pročitao sam više knjiga o psima i mislim da sam vrlo brzo mnogo toga naučio. Kao i drugi, a koji žele to priznati, učio sam se na svojim greškama.
Razmišljao si da registruješ odgajivačnicu, zaštitiš ime kod FCI-ja?
– Da, htio sam dalje i registrovao svoju uzgajivačnicu pod imenom “Lions of Pliva”. Mnogo toga sam prošao i naučio; čovjek se čitav život uči i umre a ne pokupi svu pamet. Sve to nisam mogao planirati i uraditi da nisam imao razumjevanje supruge koja voli pse isto toliko kao i ja, ako ne i više… A tu je i moj mali bratić Hamza Duraković kog od milja zovemo Tigar.
Zašto si odabrao rotvajlera?
– Rotvajlera sam odabrao jer me je, kao pas, u potpunosti ispunio; eksterijerom, jer mnogo lijepo izgleda i ima pojavu. To je ni zdepast ni hrtast pas. Ima veoma dobar karakter, komunikativan je i staložen ali uvjek spreman da odbrani svoj čopor, u ovom slučaju svoju porodicu, te se nakon najokrutnije borbe vraća smiren i staložen u naručje vlasnika. Rotvajler je i veoma dobar radni pas jer besprekorno izvršava i nejteže zadatke. Ja sam se poistovijetio sa njim i čak mislim da ličimo jedan na drugog.
U prizemlju Alijine kuće je prostorija sa puno pehara i nagrada koje je osvojio na brojnim kinološkim izložbama.
Moćne kotilice, uredne. Traka za istrčavanje. Pored kuće boksovi puni rotvajlera. Nekoliko stotina metara od kuće, travnati tereni za vježbanje. Malo dalje Plivsko jezero i ono za vježbanje.
Sve to sam stižeš da radiš ili?…
Ne, svega toga ne bi bilo ni blizu da nisam imao mnogo prijatelja… Mi smo, kao tim, jako dobro sarađivali i pravili visoki kvalitet odabrane rase, rotvajlera. U periodu od 2005. do 2009. bilo je još malo uvažavanja na izložbama. Vrlo često su tada na prva mjesta dolazili kvalitetni psi i nije bilo bitno ko vodi psa nego kako pas izgleda i koliko se dobro prezentuje. Posle toga gube se sve moralne vertikale…
Rotvajler je tada bio tražen pas i u trendu. Onda je počela trgovina… Mnogi su ga počeli uzgajati jer se moglo dosta novca dobiti za psa sa titulama, bez obzira da li ih je dobio zasluženo. Bilo je bitno dogovoriti se sa sudijama i organizatorima. Nije bilo važno da li pas ispunjava uslove za titulu.
Počeo se uvećavati i broj kinoloških sudija, enormno… Mnogi od njih su, za samo dvije godine, postali allround kinološke sudije (sudije sa licencom za sve standardizovane rase – prim. aut). Recimo, samo druga FCI grupa ima 49 rasa pasa i uvjek sam se pitao koliki je to mozak da sve to može znati? Sve te standarde i trendove, i komentare i preporuke za pojedine rase!? Znam da to nije moguće ali se nisam iznenadio. Jer, to je naša balkanska stvarnost. To je postao biznis! Neki ljudi su gazili preko svega ne osvrćući se na nezadovoljstvo malog čovjeka… Samo su gazili! I išli prema svom ličnom materijalnom cilju…
Ali, ko voli životinje voli i ljude?…
– Mislio sam da ljudi koji imaju ljubimce ili odgajivačnice, uslovno, moraju biti dobri ljudi i malo pošteniji… Ali to kod nas nije slučaj.
Kako sam prilazio bliže klubovima i kinološkim savezima, mogao sam vidjeti i čuti da toga nije bilo… Naši predsjednici saveza u BiH tada su se bavili samo komercijalnim stvarima; dogovarali su i uzimali novac za plasmane, prodavali titule šampionata, dovodili strane sudije, zapravo one koji će, zauzvrat, pozvati njih da sude u njihovoj zemlji. A mi, koji smo posjećivali izložbe, služili smo samo da uplatimo kotizaciju za učešće i uveličamo skup. Ljudi, odnosno kinolozi koji ostvaruju dobre rezultate u BiH i zemljama Evrope pa i šire, kinološki su ambasadori naše zemlje i samo oni, po meni, mogu biti birani u organe kinoloških saveza, a ne oni koji ne pripadaju ovoj kategoriji.
Šta je svrha naših kinoloških saveza? Po meni, njihova svrha je da okupljaju ljude, kinologe, odgajivače, one koji imaju ljubimce… da tim ljudima asistiraju i pruže svaku vrstu pomoći kad je reč o kinologiji. A ne samo da uzimaju novac i, kršeći Statut koji su sami donijeli, odlučuju koga žele ili ne žele imati u svom savezu.
Kakvo je, po tebi, danas stanje u kinologiji Bosne i Hercegovine?
– Neki od saveza u BiH pokušavaju to ispraviti i zamjeniti pozitivnim stvarima. Međutim, korijeni tih negativnih pojava su vrlo duboki i to je jako teško ispraviti. Kada bi se pokušali obračunati sa svima koji rade stvari koje nisu primerene, onda bi ostalo toliko malo članova da bi i funkcionisanje saveza postalo upitno.
Kod nas u BiH, da pojasnim, veliki problem imamo sa lovačkim psima… Naime, veliki broj naših lovaca ima mješance koje međusobno pare i, tom i takvom nakaradnom reprodukcijom, svjesno narušavaju izgled i suštinu svojih rasa pasa. S druge strane, nadležni, bez provjere kod pregleda legala, izdaju rodovnike i takvim štencima, zapravo mješancima, pa se stvar još više komplicira, pogoršava… Naravno, želim istaći da i u ovoj kategoriji ima jedan broj vrlo čestitih ljudi, lovaca i kinologa, koji se i sami bore protiv ovoga.
Ima li riješenje za to?
– Iskreno se nadam da će se poduzimati oštrije mjere i onemogućiti takve radnje. Jer, to će nas dugoročno koštati; vrijeme brzo ide… Ako dođemo u poziciju da budemo u evropskoj porodici, nastati će veliki haos jer šta uraditi sa psima koji nemaju uredne papire ili sa onim koji ne pripadaju više svojoj rasi?
Bosna i Hercegovina ima kinologiju koja je napravljena po istom sistemu koji funkcioniše i u politici. Taj sistem je napravio torove i svatko upravlja svojim torem sa iscrtanim nevidljivim granicama… Jedino naši psi, a posebno lovački, remete njihove planove i prelaze “sa brda na brdo”. Ne žele ni da vide ni da čuju da ima negdje granica dok se ne vrati svom vlasniku. Ali, opet mora u svoj tor, kako je neko rekao, a i mi sami ponekad tako hoćemo.
Mnoge stvari su loše u našoj kinologiji ali, i u tome, ipak, ima i onih pozitivnih. Šta? To su nova prijateljstva, iskrena druženja ljudi, kinologa… Nejljepše je kad se ekipe iz Tomislav Grada, Livna, Bihaća, Jajca, Banjaluke, Bijeljine i drugih gradova dogovore i okupe na jednom mjestu… Poslje takmičenja potpali se roštilj, družimo se, podjelimo svi zajedno ono što je svatko od nas ponijeo, bez obzira na te nevidljive granice i nacionalne predznake. To je, svakako, vrijednije od onog što nije tako dobro. Na jednoj ižlozbi pasa u Prijedoru, pored prelijepog ambijenta gdje se, inače, održava ta manifestacija, organizator se potrudio da svatko ko želi može sebi napraviti logor. I tu se brzo okupimo, razne ekipe, razni ljudi… Pa, uz kotlić, do kasno u noć, ostanemo tu uz pjesmu, ljudske razgovore… I u tome jeste velika draž kinologije.
Na jednoj izložbi u Tomislav Gradu, uz nepovoljne vremenske prilike, ali uz dobru organizaciju i domaćinski odnos, nismo ni primjetili da nam je vjetar odnijeo šator. I dva mala šatora se natopila od kiše… Lijepa riječ sve rešava… Ali, sudija koji je došao da sudi, naravno ugošćen, uredno plaćen, sutradan, na istoj izložbi, diskvalfikuje mog psa zbog toga što je pas posmatrao prolaznika izvan ringa a koji je nosio loptu. A moj pas je zaista veoma volio takve predmete… Jako sam bio razočaran… Zato što je taj sudija, tim gestom, pokazao, zapravo, zbog čega je on tu. Da stimuliše najljepše pse ili da psa kazni za ono za šta nimalo nije kriv?
Ima li komičnih situacija na izložbama?
– Na jednoj od izložbi sudija, stranac, čak nije znao ni koji razredi postoje. Tako je on mladom psu dao ocijenu vrlo perspektivan, a mladom pobjedniku nije dozvolio da učestvuje za izbor najljepšeg psa rase odnosno predstavnika rase (BOB).
A organizatori? Kakvo je tu stanje?
– Neke organizatore bih istakao, oni zaslužuju pažnju, a to su Istočno Sarajevo, Dubica, dvije godine zaredom Banjaluka, jedne godine je izložba u Vitezu bila vrlo korektna… Svakako, tu je meni draga Prva specijalka rotvajlera u Bijeljini.
Od tvojih pasa kojeg se rado sjećaš?
– Imao sam psa po imenu Tomba Haus of Lazić. Sa njim sam obišao više od pola Evrope i, naravno, cijeli Balkan. Bio je vrlo šarmantan pas, tipične rotvajler glave, anatomski savršen. Imao je sve osobine dobrog predstavnika svoje rase. Bio je vrlo temperamentan i imao je jaku želju za radom. Ali, po meni, bio je vrlo inteligentan. Zašto ovo kažem? Mislim da je pas znao razmišljati svojom glavom. Kako? Kad je kod kuće, u dvorištu, sve što sam gore rekao, on bi to i pokazivao. Ali, kad odemo na takmičenje, vrlo često, kao da nije bio više taj pas! Nije bio više temperamentan, nije imao više želju za radom… Kao da mi je želio reći: ne mogu ja raditi ono što ti želis, ja ću raditi kada želim i ono što ja želim.
Vraćajući se kući sa jedne takve izložbe, razmišljam: prodat’ ću ga, ma ne, poklonit’ ću ga… Dođem kući a on ponovo onaj stari! Tomba radi kao lud, temperamentan, sve ono što čovjek može poželeti od jednog psa.
Tomba je pas kojeg nikad neću zaboraviti. Zahvaljujući njemu neke stvari sam shvatio i počeo sam proučavati i psihologiju pasa. Sada imam, posle njega, i mnogo jednostavniji pristup kada je reč o ponašanju pasa.
Ti si predsjednik Kinološkog kluba “Biseri Plive”. Momci iz Kluba, na čelu sa tobom, organizuju vrlo lijepa kinološka druženja sa sudijama sa licencom FCI-a, ali te manifestacije su pod znakom pitanja?
– Na prostoru Federacije BiH, u Srednjobosanskom kantonu, registrovan je Kinološki klub “Biseri Plive” koji organizuje ove godine, osmu po redu, državnu izložbu pasa svih rasa, u prelijepom ambijentu Mlinčići, kod Jajca, na Malom plivskom jezeru. Na toj kinološkoj manifestaciji učetvuje obično oko 150 izlagača i ljubitelja pasa. Ti ljudi dijele pozitivne utiske i cijene da je to jedan od najljepših ambijenata, da imamo najbolju organizaciju i da se tu iskreno osjećaju uvažavani i kao kinolozi i kao ljudi.
Osam godina pokušavamo, svojim primjerom, pokazati da nam nije cilj samo pozvati ljude, uzeti im novac i nezadovoljne poslati kući. Naprotiv! Cijena kotizacije za ovu izložbu je minimalna; uoči izložbe načelnik nas pomogne kao i naši privrednici iz opštine Jajce. Pomognu nas finansijski u želji da napravimo jedno veliko druženje! I da izložbi može prisustvovati svako ko dođe, od konologa do građana koji to vole, svi oni koji možda nemaju novca, bez razlike… Smatramo da je, između ostalog, i to svrha i cilj svake kinološke izložbe.
Ali, nažalost, ponovo iskrsava novi-stari problem!
Šta se događa?
– Prije te naše manifestacije pojedinci, predstavnici kinoloških saveza, isti oni koji su uništili kinologiju u BiH, apeluju da na tu našu izložbu ne treba ići jer je ona, navodno, nelegalna. I kažu ljudima da im se neće priznati rezultati koje ostvare sa svojim psima na njoj iako smo mi uredno registrovani kod Ministarstva pravde, baš kao i taj Bosanski kinološki savez i Kinološki savez Herceg Bosne. Zato je naša izložba i dalje samo revijalnog karaktera.
Kinološki klub “Rottweiler” u Bosni i Hercegovini je osnovan 18.09 2016. na novou BiH. Osnovali su ga osam renomiranih vlasnika uzgajivačnica rotvajlera sa cijelog prostora BiH. I ovde, naravno, ponovo dolazi do osporavanja i nepriznavanja osnivača Kluba rotvajlera od strane nekih pojedinaca iz pomenutih saveza! Jer, isti misle da su samo oni bogomdani i da se isključivo mora sljediti njihovo mišljenje iako je ono često suprotno pozitivnim zakonima.
Ali, kao što sam već rekao, nije sve tako crno! I nisu svi naši kinološki savezi u BiH isti! Mi smo bili i ostali legalni i legitimni prestavnici našeg rasnog kluba “Rottweiler” na nivou BiH jer smo dobili podršku i razumjevanje od strane Kinološkog saveza Republike Srpske.
Kada bi bio u prilici, šta bi mijenjao?
– U krovnoj kinološkoj organizaciji BiH promenio bih da Upravni odbor ima 7-9 članova. Ali članovi UO bi mogli biti isključivo ljudi, odnosno uzgajivači, koji imaju, pod jedan, dokazano prijavljeno najmanje tri legla u toku jedne kalendarske godine i, pod dva, da imaju dobre rezultate ostvarene na izložbama u zemlji i inostranstvu.
Sudije ne bih zvao sudijama jer to nije adekvatan naziv. Zašto? Oni samo biraju najkompletnijeg psa a to ne bi trebalo da rade sudije (jer sudije sude, odnosno presuđuju), a one koji sude ne bi znale šta sude pa bi se time smanjile mogućnosti manipulisanja sa plasmanima.
Cijene za učešće na izložbama svakako bih smanjio za članove koji su uredno izmirili svoje obaveze.
Pod hitno bih uveo Registar pasa na nivou BiH, sa svim podacima i sa mikročipom. Tako bismo, uvođenjem pasa u jedinstvenu bazu podataka, mogli da pratimo njihovo kretanje ma gdje bili.
Za sudije bi trebalo organizovati i uvesti redovne okrugle stolove, odnosno obavezne seminare na kojima bi obnavljali i usavršavali svoja kinološka znanja.
Kod prijava pasa za izložbu, pored dosadašnjih podataka, obavezno bi se morao upisati i broj mikročipa. U suprotnom, prijava psa ne bi smela proći. Na ulazu u ring svaki sekretar trebalo bi da ima čitač mikročipa i da njime proveri svakog psa koji dolazi na ocenjivanje. Tako ćemo izbjeći dosadašnju praksu da neki prijave jednog psa (koji može imati čak i neke diskvalifikacione mane) a da se, u njegovo ime, takmiči potpuno drugi pas koji je, naravno, i ranije osvajao titule.
Govori Alija da bi valjalo poštovati i pravilnike FCI o izložbama, o sudijama, o….
Razgovor polako završavamo a znamo, obojica, da smo tek na početku. Jer svaka, pa i ova, kinološka priča i nema kraj…
(Zabeleženo marta 2018. u Jajcu, BiH)
…..
Izvor: Natura Online (5.4.2018)
