Čitav dan sam hodao tražeći Šabana, a predvečer, večeru i prenoćište, poput psa lutalice. Ništa nisam našao, sem jedne stare kuje, koja se motala oko nekih velikih kanti u koje su ljudi odlagali smeće.
By Bajruzin Hajro Planjac / Foto:Lisa Ingram i Pixabay
Čim sam se okotio, odnio me Šaban, jedan dječak iz Pousorja. Napravio mi je predivnu pseću kuću, onako lijepu kakvu imaju psi iz bogatih kuća. Donio mi je mehku deku u kućicu, nove dvije zdjele: jednu za vodu, a drugu za hranu. Svakodnevno ih je sa sestrom punio svježom hranom i vodom, a Boga mi često i mlijekom.
Nas dva smo se često igrali, kao pravi drugovi. Šaban me mnogo volio, a volio sam i ja njega. Kada bi ga ko na igralištu ili rijeci dirnuo, začuo bi moje režanje. Bio sam spreman u svakom momentu da ga zaštitim.
Vremena su prolazila kao mutna rijeka koja je proticala nedaleko od naših kuća, Šabanove i moje. Šaban je rastao i ubrzo izrastao u pravog mladića. Otišao je na škole u grad i sve rjeđe smo se viđali. Katkad bi došao kući na dan-dva, pomazio se i poigrao sa mnom i opet odlazio. Njegov babo Husein, moj gazda, također, je bio dobar domaćin. Hranio me i pazio kao svog najrođenijeg. Ja sam mu zauzvrat dobro pazio domaćinstvo. Jednog proljeća Husein okopni poput zadnjeg snijega, što potocima oticaše danima. Ukopaše ga u haremu stare džamije pored mnogo svijeta. Tada sam na dženazi vidio i Šabana. Prišao mi je i, onako tužan, pozdravio me, pomilovavši me nekoliko puta po glavi. Otkopčao mi je lanac i pustio, rekavši plačnim glasom:
-Sada si slobodan, Rex. Možeš ići kud te želja nosi. Ovdje više nemaš kod koga biti. Evo vidiš, gazda ti je umro, a ja sam u gradu. U gradu ne drže pse, a da drže, ja bih te poveo. Pomilovao me još nekoliko puta i zaplakao pokapavši me suzama. Ja sam tiho cvilio, savijajući mu se oko nogu i mašući repom. Tako smo stajali neko vrijeme, a potom je Šaban otišao. Prije nego što je sjeo u stari i protruhli auto, pogledao me nježno još jednom, svojim plavim očima, kao da je htio reći:
-Dođi ti u grad. Pronaći ću neko mjesto za tebe. Ti si dobar pas.
Zalupio je vratima i otišao.
Ja sam bio još nekoliko trenutaka u svom dvorištu. Smisli, promisli, odlučim se da idem u taj grad, da idem za svojim Šabanom. Znao sam njegov miris. Poznao bih ga svugdje. Koliko sam puta njegovu garderobu ili patike sa igrališta donio kući. Jednom sam tako sa smetljišta donio kući stare Šabanove cipele, koje je on davno odbacio.
Spremio sam se za dalek i nepoznat put. Znao sam da će biti teško i naporno ali ta neizvijesnost me privlačila. Zanimao me je taj čarobni grad. Zanimalo me je kako u njemu žive psi, imaju li svoje kućice, da li ih bolje paze njihove gazde, nego na selu. Radovao sam se susretu sa Šabanom i čeznuo da osjetim njegovu prijateljsku ruku na svojoj glavi, vratu, leđima, da me pomiluje.
Išao sam i, nakon nekoliko dana u kotlini sam ugledao grad. Bio je ogroman. Strašan. Nekoliko velikih dimnjaka bljuvalo je sivi otrovni dim, koji je visio iznad kotline, poput šindre u mojoj kolibi, a dolje mnogo kuća i zgrada. Šaban mi je jednom govorio, kad se prvi puta vratio iz grada, da se one visoke zgrade zovu soliteri. Bilo ih je mnogo.
Ubrzo su pipci noći počeli hvatati grad, a on se otimao svojim svjetiljkama, kojih je bilo puno. Bio sam umoran, gladan i žedan. Vodu sam našao na obližnjem potoku, spavanje u slami, ali hrane nije bilo nigdje.
Ranom zorom, prije nego što je iz obližnjeg čestara izašlo ogromno rumeno sunce, poput kukuruznog kolača, kojeg mi je često Šaban donosio za doručak, krenuo sam u grad, u kome je strašno tijesno. Tamo svako svakom smeta. Svako auto hoće da me zgazi. Svaki čovjek kojem sam pokušao prići odmah psuje i viče: – Marš!
Nigdje polja, proplanka i šumarka. Nigdje potoka da se vode napijem. Gradske rijeke smrde, otrovne su i ne smiju se piti. Ljudi su u njih bacali svoj izmet.
Čitav dan sam hodao tražeći Šabana, a predvečer, večeru i prenoćište, poput psa lutalice. Ništa nisam našao, sem jedne stare kuje, koja se motala oko nekih velikih kanti u koje su ljudi odlagali smeće.
Predvečer se oko tih kanti skupi nas pedesetak izgladnjelih pasa, tražeći koru kruha.
Ljudi su od nas zazirali, sklanjali se, pogotovo djeca. Ničija ruka nije htjela da nas pomiluje, donese komad kruha za ručak ili večeru. Čak su nam i prijetili šintorima, centrima za prihvat pasa lutalica, odnosno velikim kavezima gdje drže pse beskućnike.
Dani su prolazili, a od Šabana ni traga.
Jednom, navečer u parku namirisao sam ga. Krenuo sam za njim, a on se sve izmicao i hvatao korak da mi umakne. Kada sam ga sustigao, a mislim da je to bio on, ljutito se okrenuo prema meni i sasuo mi u lice psovke:
– Marš, psino! Psino lutalico! Sagnuo se kao da traži kamen da me udari i otišao.
Ah, kako sam se radovao susretu sa njima, kako sam čeznuo da ga sretnem, da ga ponovo onjušim, da me pomiluje, a on tako. Ostao sam sam, žalostan. Boljela me je ova izdaja. Bio sam mu i ostao najvjerniji prijatelj. Zašto li me Šaban, ako je to već bio on, maršnuo onako drsko? Zašto li se on onako ponio? Ma ne bi on to mogao. Sigurno je to neko koji je ličio na njega ili me nije prepoznao u mraku.
Ja sam ostao tužan sjedeći na asfaltu, zamišljajući davno proteklo sretno vrijeme, kada su me Šaban i njegova sestra Sadika, kao malog, svakodnevno hranili mlijekom, a poslije sam sit išao na počinak u svoju prostranu kuću u kojoj sam tako sretan bio.
By Bajruzin Hajro Planjac
THE DOG REPUBLIC(13.02.2021.)
