Kangal – veličanstveni pastirski pas Anadolije

Vrijeme čitanja / Reading Time: 17 min

Kangal, turski pastirski pas, pripada grupi pastirskih pasa i jedna je od najstarijih rasa pasa na svijetu. Međunarodna kinološka federacija (FCI) priznala ga je pod imenom KANGAL SHEPHERD DOG, izvorno KANGAL ÇÖBAN KÖPEĞI 15. jula 2018. godine, a deset dana kasnije, 25. jula, objavljen je standard rase na engleskom jeziku koji je verifikovan pod brojem No-331. Kangal je raspoređen u 2. FCI grupu, sekcija 2. Molosi – Molossian type, podsekcija 2.2, planinski tip – Mountain type. Ovim priznanjem Kangal je krenuo u ozbiljan kinološki pohod u svijet, gdje treba da se izbori za svoje mjesto u ljestvici FCI rasa, a posebno među gotovo 50 rasa pastirskih pasa. U sistematizaciji rasa i FCI broja, Kangal je “preuzeo” mjesto od svog starijeg brata Anadolskog pastirskog psa, čiji patronat je bio u nadležnosti FCI-a. Ovom prilikom, “The Dog Republic” ima ekskluzivno zadovljstvo i čast da prva na ovim prostorima predstavi kangale sa lica mjesta, iz Turske, iz srca centralne Anadolije.

Piše: Zoran M. Kos. Foto: Zoran M. Kos, Ana Šebalj, Umit Tašdelan, Erol Teke

Prapostojbina, odnosno izvorište istočno-pastirskih pasa je Azija, odnosno područje Tibeta i krajnjeg sjevera Indije. O nastanku pastirskih pasa postoji više teorija; najtačnija je ona o njihovom neevropskom poreklu. Po toj teoriji ovi psi potiču iz centralne Azije, a predak im je stari tibetanski pas koji vodi porijeklo od vuka sa Tibeta. Naravno, ima i drugih teorija i teza.

Tibetanski pas se sa Tibeta, prije mnogo vijekova, proširio u dva pravca: na zapad, u smeru današnjeg Avganistana, Irana i Iraka, i na sjever, u pravcu Kazahstana i Kirgistana.

• 

Za naše pastirske pse interesantan je zapadni smjer širenja ovih pasa sa Tibeta. Oni “idu” preko Male Azije, prelaze Bosfor i stižu u Grčku, verovatno u 6. veku p.n.e. U antičkoj Grčkoj je, još u 5. veku p.n.e., bio poznat “tibetanski pas” koji je nazivan i molosom (po tamošnjem grčkom mestu), i to ime mu je ostalo do danas. Molos je, inače, bilo i ime jednog od Ilirskih plemena.

Potvrdu takvom gledištu daje i etnokinologija (Urošević i saradnici, 2002), jer se, od istoka ka zapadu, sreću slične ili gotovo iste rase.
Jedan od dokaza, tome u prilog, ide i činjenica da u Kirgistanu, na primer, postoje psi za koje domaćini kažu da su rase Srednjoazijski ovčar, a da oni tako neodoljivo podsjećaju i liče na naše Tornjake. Tu ima i šarenih pasa, crno-bjelih, sa snažnom lobanjom i čeljustima, snažne i grube konstitucije kao kod iranskih i kurdskih pasa, a tu je, da ne zaboravimo, i bugarsko ovčarsko kuče.

Sve zemlje Balkana, odnosno svaki planinski masiv, imaju i danas svog pastirskog psa čiji je zajednički predak molos. Razgranato stablo, vrlo ujednačenog genetskog zapisa kod ovih pastirskih pasa, dokazuje i priču o nekadašnjem kretanju i seobama naroda sa Istoka prema Evropi.
Istovremeno, ovi psi nepobitno dokazuju i da su se tadašnja plemena Istoka pretežno bavila stočarstvom i da su ona, u ta daleka vremena, bila prevashodno pastirska i nomadska. Zato ne čudi da svi ovi psi imaju karakteristična i zajednička svojstva pastirskog psa; ona obelježja koja ih i rasvrstavaju u posebne rase. I Kangal, naravno, potiče iz istog genetskog rezervoara i njegovim žilama teče ista krv.

• 

• 

Analizirajući današnje nazive rasa pasa, uočavamo da su, odvajkada, rase dobijale imena po pokrajinama ili zemljama gdje su stvarane. Nekada je to bilo i po narodima ili plemenima koji su ih odgajali. Rijetke su rase pasa koje su dobile imena po svojim utemeljivačima i odgajivačima, kao što je na primjer Doberman, mada ima i drugih načina nastanka imena

SIVAS U ISTOČNOJ ANADOLIJI

Rasa Kangal nastala je na području grada Sivasa u istočnoj Anadoliji u Turskoj. Osnovna uloga mu je zaštita stada, uglavnom ovaca i koza, od napada grabljivaca, u različitim geografskim i vremenskim uslovima, koji tu nikada nisu bili ni komotni ni laki.

Surovi uslovi i skroman život na tamošnjim terenima ispaše velikih stada dali su glavni pečat ukupnom izgledu i ponašanju Kangala. Smatra se da je izgled anadolskih pastirskih pasa, uključujući i Kangala, formiran početkom 12. veka.

• 

• 

No, otkuda ovo ime?

Kangal je grad u centralnoj Anadoliji; Kangal je i rasa tamošnjih ovaca. Otuda potiče i ime turskog pastirskog psa, prve standardizovane autohtone rase pasa u Turskoj.

Kangal je snažan, visok, veoma pouzdan, hrabar i ponosan pas, nadgrađen sa blago ulegnutim leđima i snažnog tela. Takva anatomska građa obezbjeđuje mu izdašno i elastično kretanje, a to je kas, kao i kod drugih pastiraca.

Mužjaci kangala u grebenu su visoki od 72 do 78 cm, a ženke od 65 do 73 cm, sa tolerancijom +/-2 cm. Težina mužjaka iznosi od 48 do 60 kg, a ženki od 40 do 50 kg.

• 

Kangal je molosoid snažne do snažno grube konstitucije kompaktnog tijela pravougaonog oblika koje je prekriveno dvoslojnom bujnom i gustom čvrstom jednobojnom dlakom, od krem do tamnosive boje. Dobro je mišićav.

Glava kangala je proporciolnalna telu, crne maske. Tupoklinasta njuška je kraća od lobanjskog dela. Oči su mu krupne, bademasto svijetle, do tamnosmeđe boje koja je u skladu sa bojom dlake, s tim da se preferira tamnija boja. Čeljusti su mu dobro razvijene i snažne, a dozvoljeni su makazast, klještast i obrnuto makazast zagriz. Uši su trouglastog oblika i u boji maske, ako nisu kupirane prilježu uz obraz.

• 

Njegova krv nosi snažnu genetsku osnovu pastirskog psa, što potvrđuje i današnja službena klasifikacija Međunarodne kinološke federacije (FCI) koja ovu rasu svrstava u grupu 2 FCI: pinčeri, šnauceri, molosi, švajcarski planinski tip pasa, Sekcija 2.2.Tip planinskih pasa, bez radnog ispita.

Kangal je oštar kad čuva povjerenu mu imovinu ili stado. Dobroćudan je, mirnog temperamenta, hrabar, dostojanstven, odan gospodaru i u njegovom prisustvu potpuno miran i dozvoljava kontakt strancima. Neustašiv je i nepodmitljiv.

Danas je Kangal prisutan u svim delovima Turske i namena mu je ostala ista, jer pokazuje iste osobine koje su imali i njegovi daleki preci. Danas u Turskoj ima 30 registrovanih odgajivača Kangala.

POHOD U SVET

Kangala ima i u drugim dijelovima svijeta. Recimo, u Africi, u Namibiji kangal čuva goveda i koze u projektu za očuvanje geparda (koji je ugrožena vrsta) ,jer ih drži podalje od sela i time smanjuje mogućnost da gepard napada stoku i da ga zbog toga seljani proganjaju, pa i ubijaju.

U Sjedinjenim Američkim Državama kangali se koriste kao ljubimci, kao izložbeni i uzgojni psi, ali i na tamošnjim rančevima gdje čuvaju stoku od napada planinskog lava (kuguara) i medveda.

U Hrvatskoj, Češkoj Republici i Slovačkoj kangali se koriste za čuvanje imanja, farmi i stoke od medvjeda, vukova, šakala i lisica, a znaju da drže i divlje svinje podalje od imanja. U Rusiji su kangali uzgojni i izložbeni psi, ali i ljubimci.

• 

• 

Kangal je višestruko upotrebljiv pas, skroman, u laganom ali i sigurnom pohodu u kinološkom osvajanju svijeta. Rekao bih, u tom uzajamnom upoznavanju svijeta i kangala.

Naravno, kangal je vrlo cijenjen i poštovan pas u Turskoj, matičnoj zemlji uzgoja.

Vijekovima, psi ove rase odgajani su u sličnim uslovima koji vladaju i danas u Anadoliji; korišćeni su za čuvanje stada i cjelokupnog domaćinstva. Zato se kangali i nazivaju, s pravom, pastirskim psima i čuvarima stada i domaćinstava. Vremenom je stvoren veliki, izuzetno snažan i hrabar pas koji samostalno donosi odluke i hrabro se bori sa svim zvijerima u Anadoliji.

PRVA ISTRAŽIVAČKA EKSPEDICIJA

Turski kinološki savez (KIF) preduzeo je istraživačke korake još 2008. godine. Naime, tada je organizovana prva ekspedicija po terenima oko grada Sivasa, u centralnoj Anadoliji.

Dr Milivoje Urošević rukovodio je izradom zootehničke studije i izradio prvi standard za turskog pastirskog psa – Kangala. Izvršena su potrebna mjerenja i analiza reprezantetivnog broja primjeraka.

Tokom rada na terenu odabrano je i obrađeno 85 pasa, od toga 51 mužjak i 34 ženke. Da bi se o eksterijernim parametrima moglo kvalifikovano diskutovati urađena je, tokom 2010, i analiza druge populacije Kangala.

Ovog puta u okolini Ankare. Rađeno je po istom principu. Ovog puta obrađen je 41 pas, 15 ženki i 26 mužjaka. Ukupno je zootehnički obrađeno 126 pasa, što uzorak čini statistički kvalifikovani.
Rasa i danas ima zadovoljavajuće brojno stanje i dobru rasprostranjenost. Fond Kangala je solidan, i brojem i kvalitetom, genetski stabilan.

On se smatra zdravom rasom, kako u ponašanju, tako i u karakteru, i predstavlja sa svojim psihofizičkim svojstvima i specifičnostima, tipičnog pastirskog psa. Smiren, oprezan, skoro ravnodušan, hrabar i poslušan, kangal je odan svom gospodaru i miran u njegovom prisustvu.

U POSETI ANADOLSKIM ODGAJIVAČIMA KANGALA

Početkom aprila 2018. predsjednica “Kangal kluba za prostore ex YU” Ana Šebalj i ja posjetili smo Anadoliju. Tu smo prisustvovali registraciji Kangala u organizaciji Kangal kluba Turske u Altinyayli, koja je udaljena osamdesetak kilometaram od Sivasa, glavnog grada istoimene provincije u centralnoj Anadoliji, a 65 kilometaram od grada Kangala (oko 1.000 km udaljeni su od Istanbula).

Tom prilikom posjetili smo i nekoliko velikih odgajivača Kangala, među njima i najvećeg Umita Tasdelena, vlasnika odgajivačnice “Altin kangalar” (uskoro ćemo na stranicama “The Dog Republic” objaviti i zanimljiv razgovor sa njim – prim. aut).

• 

Na velikim stepskim pašnjacima Anadolije pasu ogromna stada ovaca. Čuvaju ih pastiri sa svojim psima – pastirskim psima Anadolije. Tu smo i vidjeli vrlo veliki broj pasa u radu. Međutim, samo neki od njih su u tipu rase Kangal. To je stara rasa pasa koja se održala na nepreglednim prostranstvima Anadolije skoro milenijum. Slobodno se može reći da je ova rasa ostala iskonski čista, bez tuđih primjesa i miješanja sa drugim rasama, a što treba da bude na ponos kinologiji i matičnoj državi Turskoj.

Posjetili smo i grad Kangal kome i tamošnje ovce i turski pastirski pas duguju ime. Ta rasa, koju domaćini zovu “Kangal-ovca” standard navodi pod imenom Akarman. Naime, a što nam se učinilo posebno zanimljivim, i pas i ovca ovdje imaju tamnu masku na glavi i približno jednaku sivosmeđu boju krzna, odnosno vune.

• 

ISTRGNUTO IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE

Anadolija je u svom centralnom dijelu, tipično stočarski kraj.

Nalazim se na stepskoj visoravni gde je vrijeme gotovo stalo. Nepregledna prostranstva vijekovima je ovde oblikovala polupustinjska ili stepska klima. Otuda i skroman život mještana…

Centralna Anadolija je velika, prostrana zamlja, sa vrućim ljetima, hladnim i sniježnim zimama, sa vrlo malo padavina. To je presudno uticalo i na izgled kangala; on je, u takvim klimatskim uslovima, i morao da postane snažan i otporan pas koji može da izdrži ekstremne i vrućine i hladnoće, ali i da bude sposoban da prevali, sa stadom, velike razdaljine.

Vidim par kangala, jednog magarca i psa… Tandem? Ovnovi i ovce u stadu odvojeni.

• 

Već nekoliko dana hodam po Anadoliji. I kao da maštam i koračam po prošlosti… Toliko kontrasta, živopisnih predela ali i surovih. Svuda oko mene stočari i nomadi. 

Jednog trena, učinilo mi se, kao da sam bio u dvanaestom veku kada je, kažu Anadolci, i nastao kangal… a već sledećeg sam bio opet u našem, dvadesetprvom.

U Anadoliji sam se osećao kao putnik u vremenskoj mašini. Puno emocija, okružen sam velikim i vremenom i prostranstavom. I pasa ovde ima napretek! Pastirskih! Nebrojano…

• 

Moji domaćini kažu da ovde ima više od 20.000 (dvadeset hiljada) pasa koji “rade”. Za mene, zaljubljeniku u pastirske pse, ta impresija je veličanstvena!

Horizont je daleko, sene su ovde duge, veliki broj stada ovaca, čobana…

Od domaćina saznajem i da ovde imaju problem sa radnom snagom; zato su ovde pastiri, sve češće, iz Avganistana i Sirije. Kažu da zbog nedostatka čobana sve češće gaje i goveda.

• 

Anadolci su veliki tradicionalisti, radan narod, preplanuo od sunca i života, dobri domaćini, gostoprimljivi kao retko gde. 

Sve je ovde veliko i prostrano. Ali i skromno. Hrana i piće su raznovrsni, potpuno prirodni, bez “hemije” i aditiva. Šarenilo ukusa i aroma. Nisam primetio gojazne ljude, težaci su to. A i ishrana im je zdrava. Posle večere uvek sam rado ispio sok od crvene mrkve, vrlo sličan našem rasolu.

Bila je to je moja druga poseta Turskoj. 

Prva je bila maja 2017. kada sam bio deo ekipe sudija na državnoj izložbi pasa svih rasa. Tada sam prisustvovao i izložbi autohtonih rasa Turske u gradu Eskišehiru, na obalama reke Porsuk, jednom od vodećih industrijskih centara i velikom univerzitetskom centru Turske, za razliku od provincije i grada Sivas koji su poljoprivredno-stočarski. 

VAŽNA IZLOŽBA U ALTINYAYLI

Izložba u Altinyayli je bila vrlo važna i jedinstvena. To je bila prva izložba koju je Kangal klub Turske napravio u Sivasu. Bilo je 180 pasa, a 50-60 je već ranije registrovano. Za druge smo napravili drugi sistem. Dozvolili smo da uđu u ring sa preregistracijom, ali za registraciju su bili uključeni najmanje oni sa ocenom dobar – kaže predsednik Kangal kluba Turske Fatiha Cokcana i dodaje:

Glavni smisao je bio pokazati pravi tip u samoj kolevci rase. Situacija je bila dobra. U svim razredima su odabrani dobri primerci. Bila je to prva izložba sa FCI pravilima za ove ljude (sa malim fleksibilnostima). U Sivasu i Turskoj ima mnogo ljudi koji drže velike pse. Mi želimo da drže kangale. Ako budemo mogli to da uradimo, kangal će biti jedna od najvažnijih rasa u svetu. Sledeći zadatak je organizacija izložbe ponovo u Sivasu. Radimo na datumu te izložbe.

• 

RASNI KLUBOVI KANGALA

Kao i u drugim planinskim predelima, tako i u Anadoliji, samo ovde jačeg intenziteta, ima raznolikih pasa ali svi oni su – pastirci. Ima tigrastih pasa, akabaša i karabaša, sa snažnim ili slabim glavama, prosečne veličine, većih, manjih, jednobojnih, šarenih, sa kraćom i dužom dlakom, raznih težina i visina.

U velikom anadolskom genetskom bazenu ima različitih pastirskih pasa u svim bojama, veličinama i šarenilu; tu zato i “pliva” veliki broj pravih tipskih jedinki rase kangal. Biće potrebni i veliko umeće i rad da bi se pravilno usmerio taj brod u more FCI-a, između hridi istočne mistike I zapadnog pragmatizma!

Prva decenija ozbiljnog rada sa rasom, po mom mišljenju, u odnosu na kapacitet, nije dala proporcijalne rezultate.

Rasni klubovi kangala danas postoje u Turskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Sjedinjenim Američkim Državama, Mađarskoj i u Kozarskoj Dubici, u Republici Srpskoj. Ti klubovi deluju nezavisno jedni od drugih.

Komentar na izvod iz Rodovne knjige Kinološkog saveza Republike Srpske (KS RS) za rasu kangal, čiji je autor sam vođa odgoja:

“Tokom rada KK EX YU u Rodovnu knjigu KS RS upisano je 18 legala sa 136 štenadi, što daje prosjek od sedam štenadi po leglu, 79 muških i 55 ženskih. Prosjek je skoro dvostruko veći nego u matičnoj zemlji a i broj legala i rodovnika, ako se poredi sa domaćim autohtonim rasama pastirskih pasa, više je nego zadovoljavajući.

U odgoju se pojavila samo jedna odgajivačnica “Ilkel asalet”, vlasništvo Ane Šebalj, a ostalo su prijavili odgajivači pojedinci”.

DIPLOMSKI RAD POSVEĆEN KANGALU

• – Iz ljubavi prema kangalu posvetila sam mu svoj diplomski rad na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu: ”Anatomsko-morfološke karakteristike turskog pastirskog psa – kangala”.
• – Turski pastirski pas – Kangal, kao iskonska stara pasmina, sačuvana je u svom izvornom obliku i namjeni. Vrlo je atraktivna pasmina koja može biti odličan radni pas i čuvar, ali i pas za druženje i razonodu. Standardizacijom pasmine dobio bi se ujednačeniji tip i genetski kontroliranija i zdravija populacija.

Međutim, u neke dijelove standarda trebalo bi unijeti izvjesne promjene kako bi se lakše nadzirala populacija i birale jedinke za daljni uzgoj – kaže gospođa Ana Šebalj u zaključku svog diplomskog rada.

PRED VELIKIM POSLOM

Moram da istaknem da je vrlo vidno da više entuzijazma i rada ulažu Klubovi kangala van matice, ali i to je već viđeno. Primjera radi, tipski su ujednačeniji psi Šarplaninske rase u Češkoj, Izraelu ili Francuskoj, nego u matičnim zemljama koje baštine rasu.

Posmatrajući prisutnost Kangala na kinološkim manifestacijama, pogotovo na specijalizovanim izložbama i smotrama, ona je zadovoljavajuća, pa i u porastu. To, svakako, pomaže rasi u borbi za svoje mesto na kinološkoj sceni, a ponajviše, na evropskim prostorima, zahvaljujući članovima Kangal kluba za ex YU (KK EX YU), Ani Šebalj, Marku Čaktašu i Zoranu M. Kosu, koji najčešće izlažu i promovišu rasu na kinološkim izložbama.

Proteklo razdoblje bilo je vrlo uspešno za Klub kangala, čiji sam jedan od osnivača, član Uprave i sekretar. Svake godine smo organizovali smotru Kangala kao i klupsku izložbu Kangala (od privedenog 121 psa, 58 njih je zadovoljilo kriterijume standarda, pa su dobili predlog za izdavanje rodovnika. Broj od 50 posto pasa koji na proceni nisu stekli pravo, odnosno uslov da dobiju uslovni rodovnik, govori u prilog ozbiljnosti koju Klub kangala ex YU ulaže u rasu.

Ne mogu, a da ne spomenem, i pohvalu kolega iz jedne zemlje u regionu koji su nedavno radili isto. Pohvalili su nam se da je od 30 procenjivanih pasa samo jedan “pao”. Možda griješim, i daće Bog da nisam u pravu ,ali mi se čini da je to “trgovački tip rase”.

S obzirom na to šta sam dosad vidio kod nas u Klubu, na susretima u Mađarskoj i prilikom mojih poseta Turskoj, taj broj nikada nije prelazio polovinu pasa koji su, prema stručnom mišljenju, bili tipski “ispravni”. Naravno, govorim o problemu kriterijuma ocjenjivanja, ali i o izvijesnom podilaženju izlagačima i organizatorima u cilju što većeg omasovljenja i opstanka rasa. Međutim, to je samo “varanje” rase! Jer, ono što nije dobro tako bi moralo i da se nazove.

• 

Pred Turskim kinološkim savezom (KIF), klubovima, prvenstveno na Kangal klubu Turske i odgajivačima, nalazi se veliki posao. Ovo je tek početak.

Pred KIF-om je ozbiljan zadatak da pokuša da standardizuje i ostale autohtone turske rase. Svi koji se bave Kangalom moraju uložiti mnogo truda da on zaista zauzme mjesto koje mu pripada u kinološkom svijetu.

• 

• 

• 

Uputno bi bilo uraditi komentar standarda Kangala, sa njegovim stručnim tumačenjem i smjernicama daljnjeg uzgoja, kao i sa skalom na šta treba posebno obratiti pažnju u uzgoju Kangala: šta pospešivati i nagrađivati, a šta kažnjavati (penalizovati), odnosno kako što preciznije i u skladu sa standardom (i bez sudijskog subjektivizma!) suditi i procenjivati Kangale.

Članovi Kluba treba da budu aktivni u traženju jedinki koje, po izgledu i karakteru, odgovaraju rasnom tipu, te ih evidentirati i kontrolisano koristiti u odgoju. Potraga za “novim” psima na prostranstvima Anadolije doprinela bi tome svakako. Ali, treba stalno paziti i imati na umu da pravilan eksterijer psa nije garancija da će on prijeneti i dobar tip na potomstvo.

• 

Takođe, treba tražiti što idealnije jedinke koje imaju genotip kojim prenose svoje dobre osobine na potomstvo. Uz to, podrazumijeva se da su i same te jedinke dobri primjerci rase i da se vodi računa da priplodne jedinke budu fizički i psihički zdrave.

Posebno treba obratiti pažnju na problem zuba i plašljivost pasa. Te i još neke druge negativne osobine, ukoliko se selekcijom ne eliminišu na vrijeme, mogu se potom javljati u mnogim narednim generacijama. Treba imati na umu i da idealan spoljašnji izgled psa, a koji vrlo često može dovesti do zablude, fenotip, može posedovati gene psihičke nestabilnosti i prenositi ih na potomstvo.

Važne osobine jedinke, kao što su temperament, karakter, dužina tijela, greben, položaj i dužina sapi… regulisani su čitavim zbirom dominantnih ili recesivnih gena pa zato iz toga proizilazi da je broj kombinacija vrlo veliki. Jedini pravi, odnosno najispravniji put ka uspjehu u odgoju je detaljno proučavanje rodovnika pasa koje uzimamo u priplod.

PITANJA KOJA JOŠ ČEKAJU ODGOVORE

Anadolija je, kao što rekoh, veličanstven i veliki rezervar i izvor Kangala, ali treba imati na umu da ni taj izvor nije nepresušan.

Nije mali broj pitanja vezanih za Kangala koja čekaju odgovore. Mišljenja da su standard rase i priznanje Kangala od strane FCI-ja sve riješili i propisali, nisu ni dobra ni tačna.

Pričanja i čavrljanja o Kangalu je mnogo, na internetu pogotovo, a stručne građe i literature malo ili nimalo. Zato treba dati definitivni okvir rase i proučiti kretanja kangalske populacije imajući na umu relativno veliki prostor i brojnost svih pastirskih pasa u Anadoliji.

• 

Kao što je poznato, i sudije i odgajivači koriste pojam “rasni tip”. Poznavanjem živog modela on se ne vidi u standardu rase anadolski pastirski pas. To je rasa koju Turski kinološki savez ne prepoznaje kao takvu, jer – to je svaki pas koji obavlja dužnost pastirskog psa u Anadoliji. Sada je ova rasa ustupila svoje mjesto, u FCI sistematizaciji, rasi – Kangal. Nesuglasice i zabune na relaciji Anadolski pastirski pas i Kangal bile su prisutne i ranije.

Zato je jedan od najznačajnijih predstojećih zadataka raščišćavanje tih pitanja, ali i popularizacija rase.

Zabluda i grešaka ima i kod odgajivača i kod kinoloških sudija. Odgovornost svih je velika, samo su za zablude više krive sudije. Brižno treba paziti da rasni tip ne određuje tržište, već struka, tj. kinologija.

KAKO OCIJENITI-PROCIJENITI RASNI TIP KANGALA?

Kod ocjenjivanja Kangala, baš i kao kod drugih rasa, vrlo je bitan opšti utisak. To podrazumjeva harmoniju linija tijela, kretanja i eleganciju kasa. Jer, kretanje kangala je veoma važno kod čuvanja stoke; tamošnji planinski pastirski psi vjekovima su imali taj zadatak čuvanja i praćenja stada. Dakle, loš hod i kretanje kangala treba penalizovati (kazniti) bez obzira na dobar eksterijer jedinke.

Drugim riječima, kangal mora da bude fizički spreman za dugotrajno kretanje uz stado po vrlo nepovoljnim terenima i uslovima. Kostur i mišići moraju mu biti dobro razvijeni da bi bili na visini zadatka. Pravilne proporcije glave, pravilna odlakanost i sve ostalo što je opisano u standardu moraju se strogo poštivati. Polne razlike moraju biti takođe jasno izražene.

• 

Proizvoljnosti se, u ocjenjivanju pasa, moraju eliminisati. Na primjer: peti prst kod neke rase nije stvar slobodne volje sudije pojedinca (kao što je to u većini slučajeva), već stvar STANDARDA: ima li ga ili nema, i da li je to plus ili minus za rasu!

Da bi mogli izvršavati zadatke pastirskog psa, vrlo je bitno je da kangali budu i dobrog eksterijera. Kao i svi drugi psi iz grupe planinskih pastirskih pasa i kangali moraju da imaju mirnu prirodu, da su postojani, ne smiju pokazivati agresivnost, niti plahovitost, ali ujedno moraju da budu zainteresovani, dovoljno pažljivi i oprezni za zbivanja oko njih.

NEMINOVNA POREĐENJA: ŠARPLANINAC, TORNJAK I KANGAL

U prvoj polovini 2018. obišao sam tri postojbine pastirskih pasa: prvo Šar-planinu u Makediniji, Šarplaninsku rasu jugoslavenskog ovčarskog psa, pa Radušu u Bosni i Hercegovini, kolijevku Tornjaka, bosansko-hercegovačkog i hrvatskog pastirskog psa i, na kraju, Anadoliju, postojbinu Kangala – turskog pastirskog psa.

Razgovarao sam sa mnogo odgajivača i pastira.

Prvo da kažem, slažem se sa onim autorima koji tvrde da nijedna vrsta pasa nije tako vezana za ljude kao pastirski psi. Narodi koji drže i gaje pastirske pse imaju mnogo neraskidivih veza sa ovim psima. Sa ponosom ih predstavljaju i ljubomorno čuvaju. Mnoge svetkovine tamošnjih sela i mjesta počinju i završavaju se sa predstavljanjem ovih pasa. Vrlo često i takmičenjima u borbama ovih pasa (naravno, nažalost), ali i takmičenjima u njihovoj ljepoti.

Drugo, obišavši nedavno pomenute krajeve, sama su mi se nametnula poređenja Šarplaninske rase, Tornjaka i Kangala. Ono što sam primetio na velikom broju izložbi koje sam posetio, kao i u radnom i prirodnom okruženju ovih pasa, jeste to da su Kangali, po prirodi svog bića, najtipičnij pastirski psi. Najkomotnije sam se osjećao među njima.

Kod planinskih pastirskih pasa leđna linija je u obliku slova “S”, a i nadgrađeni su u “dosluhu” sa kretanjem koje je kas, kao način kretanja pastiraca.

I tu je Kangal tipičan predstavnik. Njegov format, leđna linija i nadgrađenost su u prednosti u odnosu na Šarplaninca i Tornjaka.

Takođe, a što sam očigledno vidio u Turskoj, Kangali su najmanje iskvareni tzv. urbanizacijom i “vrelinom asfalta”. Zato je potrebno reći da na kangale u Anadoliji nije bilo uticaja “moderne kinologije”, odnosno da je njegov iskonski genetski kôd ostao nedirnut. Kangal je zato i ostao čista rasa!

Treba imati stalno na umu da ovog psa snažnog tijela, sa snažno grubim kosturom, gotovo idealnog formata, dobre muskulature, sa velikom i snažnom glavom, razvijenih čeljusti, sa ušima preklopljenim uz obraze, prostranog i snažnog grudnog koša, u suštini – ne treba mijenjati! Jer, baš to je genetska nit i sama suština ove rase pasa, to je njegov autentični rasni kôd, osnova njegove građe (anatomije) i psihofizičkih osobina.

Kad je riječ o onom najvrijednijem što Kangal ima u sebi to je, svakako, njegova narav, priroda, višestruka upotrebna vrijednost, skromnost, povjerenje i naklonost koju treba znati korisno upotrebitii i sačuvati narednim pokoljenjima da bi se i oni mogli diviti njegovoj hrabrosti, odanosti i lepoti.

Prvo što sam uočio kod Kangala bio je njegov dobar karakter. Ta njegova već opisana priroda je,po mom mišljenju, ono najvrijednije što on ima u sebi: taj snažni genetski zapis rase, koji datira još iz 12. vijeka, čini ga, uz ostale fizičke karakteristike, odličnim pastirskim psom.

Naš zajednički cilj treba da bude da sačuvamo i zaštitimo postojeći kvalitet Kangala. Valja uvesti uzgojna pravila, dati jasne smjernice razvoja rase i time smanjiti, već na početku, mogućnost nesporazuma svih vrsta, nesloga i nesportskog ponašanja.

Zato je jedan od najznačajnijih zadataka matičnog KIF-a, od maja prošle godine, kada je došlo i zvanično priznavanje Kangala od strane Međunarodne kinološke federacije, da uloži dodatni napor, i da, u saradnji sa klubovima i odgajivačima, sistematski, ozbiljno i stručno-kinološki radi na popularizaciji rase a sa osnovnim ciljem očuvanja njegove čistoće i drevne blagorodne prirode.

By Zoran M. Kos, Editor Journalist and FCI judge

e-mail:gambitrs@gmail.com

“The Dog Republic” 9.6.2019.

Linkovi:
Web: http://www.fci.be/en/
Web: http://www.kif.org.tr
Web: http://www.cepib.org.rs

Korištena literatura:
Brošura o Turskom pastirskom psu – Kangalu, Centar za očuvanje autohtonih rasa
Standard rase Kangal turski pastirskog psa – FCI-Standard N° 331
Arhiva Kangal kluba ex

THE DOG REPUBLIC (5.6.2019)