“Prava kuća je ona na kojoj se visoko diže dim iz dimnjaka i kod koje glasno laje pas“
Razgovarao Zoran M. Kos, urednik
Foto: Zoran M.Kos i foto-arhiva Bojana Čenića
Bojan Čenić, tehnički sekretar Kinološkog saveza Republike Srpske, rodjen 17.10.1981. godine u Banja Luci gdje i danas živi i radi. Oženjen, otac dvoje djece. Po zanimanju diplomirani ekolog. Strastveni lovac i zaljubljenik u lov i prirodu. Vlasnik pasa rase srpskih goniča od 1997. godine.
Godine 2003. je registrovao odgajivačnicu pasa rase Srpski gonič pod nazivom “Zmaj od Noćaja”. Sa psima ove rase je postigao zapažene rezultate kako u odgoju tako i u izlagačkom smislu na državnom i međunarodnom nivou. Pored srpskih goniča vlasnik i šarplaninaca od 2007. godine.
Član Kinološkog saveza Republike Srpske od 2000. godine. Osnivač i član Kluba odgajivača i ljubitelja pasa goniča iz Banja Luke od 2003. godine. Sekretar Kinološkog saveza RS i Vođa Rodovne knjige Kinološkog saveza RS.
Kinološki sudija od 2006. godine, ovlašten za suđenje IV, VI, VII FCI grupe i rada pasa goniča.
Otac i domaćin, lovac, kinolog, odgajivač pasa, međunarodni kinološki sudija, sekretar i vođa Rodovne knjige Kinloškog saveza Republike Srpske. Šta je od svega ovoga najviše Bojan Čenić?
Prije svega domaćin, pogotovo od dana od kada mi je preminuo otac i od kada sam glava kuće. Kako imamo veliko domaćinstvo, jer smo starosjedioci u Banja Luci, moram da vodim računa o ukućanima, kući, voćnjacima, šumi i životinjama koje gajimo. Iako živimo u gradu pored pasa držim ovce i svinje koje usput održavaju imanje. Poslije toga otac, kinolog i lovac i ostalo… Naravno da mi u svemu tome pomažu i ostali ukućani kao i sestra koja je najveća moralna i finansijska pomoć iako već dugi niz godina živi i radi u Njemačkoj.
Kada si se zaljubio u pse i shvatio da će oni, i to vrlo brzo, postati dio tvog svakodnevnog života?
U našem dvorištu je od kada znam za sebe bio neki pas, nije bitno koje rase. Jednostavno nije bilo moguće zamisliti kuću bez psa. Moj pokojni otac je često pominjao jednu izreku: “Prava kuća je ona na kojoj je visoko diže dim iz dimnjaka i kod koje glasno laje pas”. Tu je u jednoj rečenici sažeo moto naše porodice.
Ko je i kako na Tebe presudno uticao da odabereš rase koje i sada gajiš I da se posvetiš svijetu pasa?
Najveći uticaj na odabir rase je imao moj prvi pas Merlin za kojeg slobodno mogu reći da je bio moj najbolji lovački pas i do današnjih dana. Neprevaziđeni radnik za koga nisu postojali loši vremenski uslovi, loš dan ili bolest i sa kojim sam imao najviše uspjeha u lovu. Pored toga vrlo bitna stvar koja je uticala na to je i njihova upornost u radu i otpornost na sve vremenske uslove što je na planinskim terenima gdje ja lovim vrlo bitan faktor.
Kako su izgledali Tvoji kinološki počeci, šta si smatrao da znaš, a šta ne?
U kinologiju sam ušao vrlo mlad, sa navršenih 18 godina kada sam otišao na manifestaciju sa svojim prvim psom Merlinom rase srpski gonič. Tada sam upoznao ljude sa kojima se i danas družim i koji su me nagovorili da tada kao najmlađi uđem aktivno u kinologiju. Tu prije svega mislim na Ranka Vučena sa kojim sam i osnovao Klub odgajivača i ljubitelja pasa goniča Banja Luka i koji je najviše insistirao da počnem stažirati za kinološkog sudiju. Od 2000. godine do 2002. godine sam bio član Kinološkog društva Čelinac nakon čega osnivamo Klub i krećemo aktivno sa organizovanjem kinoloških manifestacija za goniče, kako eksterijernih tako i radnih. Odgajivačnicu sprskih goniča sam registrovao još 2003. godine. Ispit za kinološkog sudiju sam položio u februaru 2006. godine i u to vrijeme sam bio najmlađi kinološki sudija u BiH.Uvijek imam i po jednog šarplaninca. On je na imanju među ovcama, čuva ih.
“Zmaj od Noćaja”, otkuda ime Tvoje odgajivačnice?
U vrijeme kada sam razmišljao da dam ime svojoj odgajivačnici aktivno sam učio srpsku istoriju i čitao o zanimljivim ličnostima naše slavne prošlosti. Prilikom proučavanja Prvog srpskog ustanka pročitao sam dio koji se odnosio na istaknutog vojskovođu i jednog od najbližih saradnika Karađorđa, Stojana Čupića (u narodnu prozvanog Zmaj od Noćaja) čija je hrabrost bila na daleko poznata a u isto vrijeme pojavila se i pjesma Bajage i instruktora tako da se sve poklopilo i to mi je dalo ideju za ime odgajivačnice.
Ti si i između ostalog dobar organizator mnogih kinoloških manifestacija i događaja, tu su i velike aktivnosti u lovištu i lavu? Odakle Ti snage i vremena da to radiš i sve dobro izguraš?
-Prije svega to radim jer zaista to volim. Drugi razlog je jer hoću da dam doprinos u nečemu u svom gradu, entitetu i državi. Želim da postanemo poznati i po kinologiji a ne samo po nekim ružnim stvarima koje svakodnevno šaljemo u svijet.
Iz tih razloga smo osnovali i Klub odgajivača i ljubitelja pasa goniča iz Banja Luke 29.09.2013. godine sa željom da poboljšamo kvalitete i daljnje razvijanje osobina pasa goniča. Klub svake godine održava ocjenske smotre i ispite urođenih osobina za potrebe članova Kluba kao i za potrebe svih lovačkih udruženja koja gravitiraju području Banja Luke. Nekada je organizovao najuspješnije specijalizovane izložbe goniča u BiH ali unazad desetak godina, na našu veliku žalost i štetu goniča i lovne kinologije, prestala je organizacija istih .
Smotre i Prvog ispita pasa goniča.
Koliko znam imao si i zapaženih uspjehe u radu i eksterijeru Tvojih pasa?
Što se tiče rezultata i više sam nego zadovoljan. Moji psi i psi iz mog odgoja su više puta bili šampioni država u eksterijeru. Takođe mnogi od njih su postigli zapažene rezultate i u radu. Svakako najveći uspjeh je pobjeda Kerbera Zmaja do Noćaja na specijalki goniča u Valjevu 2006. godine, gdje je bio BOB i prvak specijalke, kao i rezultat koji je ostvarila kuja Alka, koja je bila mladi svjetski prvak i prvak rase u Poznanu u Poljskoj 2006. godine i evropski prvak u Zagrebu u Hrvatskoj 2007. godine.
Vođa si Rodovne knjige Kinološkog Saveza Republike Srpske. Top 10 lista najzastupljenijih rasa?
Već više od 15 godina njemački ovčar je rasa broj 1. kod nas u KSRS po broju upisanih štenadi. Ranijih godina osim pomenute rase bili su popularni zlatni retriveri, labrador retriveri, maltezeri, kovrdžavi bišoni, belgijski ovčari-malinoe i naravno sve rase goniča sa EX-YU prostora. Zadnjih godina pored neprikosnovenog njemačkog ovčara preovladavaju rotvajleri, kane korso, pomeranci, francuski buldozi i opet sve rase EX YU goniča. Uglavnom potražnja diktira broj prijavljenih štenadi neke rase.
Stanje sa domaćim rasama?
Što se tiče domaćih rasa najbolje “stojimo“ sa Srpskim goničem i donekle sa Srpskim trobojnim goničem. Oni se nalaze na vodećim pozicijama po broju prijavljenih štenadi u našem savezu.
Veliki problem je broj Bosanskog oštrodlakog goniča-Baraka kojih je sve manje.Ono što se trenutno viđa na manifestacijama i u lovu nisu reprezentativni primjerci rase.Uzrok takvog stanja je vjerovatno u tome što domaći lovci i odgajivači ne vode dovoljno računa prilikom uparivanja jedinki ili ih i miješaju sa drugim rasama koje sigurno nisu tako kvalitetne kao naše.
Što se tiče domaćih rasa pastirskih pasa Šarplaninac je zastupljen u dovoljno velikom broju, ali je upitan kvalitet pasa.Tornjak je bio vrlo malo zastupljen u ranijem periodu. Punopravnim priznavanjem Tornjaka od strane Međunarodne kinološke federacije (FCI) situacija se drastično promjenila na bolje.
Inače, broj pastirskih rasa pasa je sve manji.Uzrok tome je, najvjerovatnije, što je sve manje stada na našim prostorima, te je njihova upotreba počela gubiti smisao u tom izvornom obliku.Većina tih pasa se sada koristi za čuvanje objekata i imovine ili kao kućni ljubimci.Sigurno da imamo dobar kvalitet što se tiče naših autohtonih rasa ali bi se u narednom periodu trebalo povesti računa da tako i ostane jer sve teža ekonomska situacija automatski nalaže da se najkvalitetnije jedinke prodaju u inostranstvo.
Generalno, najveći problem sa domaćim rasama je u tome što se u našim savezima vrlo malo vodi računa o njima, a previše o politici u kinologiji i kadriranju.Psi su u drugom planu.Nemamo više konfora da u svojim savezima imamo, kao nekada, profesora dr Slobodana Pavovića, profesora dr Milorada Tadića i druge , pa da se oslanjamo na njihovu stručnost, etuzijazam i rad.Svi se moramo potruditi da sačuvamo domaće rase – NAŠE BLAGO!
Zašto je to tako?
.-Naši prostori su u lovnom smislu prepoznatljivi po goničima (mislim ex YU).
Po čemu je tvoja rasa posebna?
-Izuzetno uporan u radom smislu u odnosu na druge rase goniča, otporan na sve vremenske uslove u odnosu na druge.To su dvije osnovne stvari, ostalo je više-manje slično.
Gde je danas kinologija u RS/BiH, u kom pravcu se kreće?
Kinologija Republike Srpske ide uzlaznom putanjom po svim parametrima. To se ogleda u broju upisanih pasa u rodovne knjige, broju izdatih šampionata, broju organizovanih državnih i međunarodnih manifestacija i po svim finansijskim aspektima. Kinološki savez Republike Srpske je jedna od rijetkih institucija koja godinama posluje sa izuzetnim uspjehom i koja ima dva poslovna prostora u svom vlasništvu gdje se nalaze kancelarije KSRS i KSuBiH kao i po tome što nije kreditno zadužena.
Neki tvrde da smo kinološki dosta nepismeni .Je li to istina i ako jeste – zašto je to tako?
Smatram da ima istine u tome jer su naši ljudi skloni tome da standarde rasa kojih drže zamišljaju prema svojim jedinkama i nisu spremni na stvarno učenje o kinologiji. Takođe mediji imaju veliki uticaj u tome, na internetu imamo neprestano serviranje nekakvih nadri-stručnjaka koji daju savjete za sve i svašta, pa tako i u kinologiji. Osnova svega pa tako i kinologije mora biti stvarno i studiozno učenje a ne čitanje portala i serviranje tuđih mišljenja.
Postoji li, po Tebi, nepristrasno kinološko suđenje? Jesu li istinite priče o “namještanjima” na kinološkim izložbama, da svaki dobar plasman ima i svoju cjenu?Kinologija je nauka o psima , a i sport-takmičenje?Postoji li fer-plej u kinologiji?
Lično nisam imao priliku da svjedočim nekom namještanju na manifestacijama ali mislim da toga ima kao i u svim sferama života. Loša finasijska situacija sama po sebi nameće da neki posegnu za takvim stvarima. Duboko sam uvjeren da još uvijek ima nepristrasnog suđenja i samo takvo suđenje može spasiti pse da se ne ode u krajnost prilikom odabira jedinki u odgoju.
Ima li novca danas u kinologiji? Ko, u cijeloj toj priči, po Tebi, najviše zarađuje a ko gubi? I u odnosu na pandemiju i prije nje…
-Generalno u kinologiji ima novca a lično smatram da najviše zarađuju mešetari, tj. preprodavci i trgovci psima kao i oni odgajivači koji se odlučuju na hiperprodukciju pasa. Trenutno zbog cijele situacije najviše gube kinološka udruženja i savezi zbog nemogućnosti organizovanja kinoloških manifestacija dok je odgoj pasa u porastu.
Da li si imao, kao kinološki sudija, nekih neprijatnih situacija a šta pamtiš, kao posebno lijepo, sa svojih brojnih aktivnosti?
–
Da li misliš da se kinologija u nas poprilično komercijalizovala i da se sve vrti, u stvari, oko novca, prodaji štenadi i pasa, već podavno pas nije centralni lik kinologije?Sve se vrti oko novca?Produkcija štenedi je velika,mala ili…?
-Poslednjih godina je primjetna veća reprodukcija pasa, kako kod nas, tako i u ostalim zemljama u okruženju. Problem velike reprodukcije je automatski i slabiji kvalitet jedinki, jer se radi na kvantitetu a kvalitet se zanemaruje. Lično sam protivnik takvog pristupa ali od trendova ne možemo pobjeći.
Ima li i kakvih razlika u tim kinologjijama u okviru države, pa i regije, šta Ti primjećuješ u tom pogledu?
-Nema nekakvih velikih razlika u organizaciji kinologije kod nas u BiH pa tako i u regiji. Primjetno je da je sve manje naših kinologa zainteresovano za izlaganje na manifestacijama dok je veliki broj stranaca primjetan na svim manifestacijama kod nas i okruženju. Vjerovatno da na to utiče i na finansijsko stanje naših kinologa.
O lovu – zašto i koliko dugo…?
-Ni sada ne znam kako me lov tako privukao, vjerovatno me drže psi u toj priči jer bez njih nikada ne bih ni išao u lov. Sam odstrel divljači mi ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo ako psi ne učestvuju u lovu. Aktivno sam član lovačkog udruženja već 20 godina a lovački ispit sam položio 2003. godine.Više je to ljubav prema psima i njihovom radu, ljubav prema prirodi, prije nego prema samom lovu. Kada provodim vrijeme u lovu i prirodi tu se nekako najbolje osjećam.Tad sam “kod kuće”.
Ti si vrlo aktivan lovac,šta misliš o aktivnostima u lovištu?
Već dugi niz godina sam grupovođa u mom lovačkom udruženju i kao takav sam pokretač svih akcija na uređenju lovišta i izvršenju lova. Slobodno mogu reći da smo primjer svim lovcima u Republici Srpskoj i BiH jer se naša grupa sastoji uglavnom od mladih ljudi koji žive i rade u našoj državi i nemamo inostrana primanja a kao takvi napravili smo zaista veliki broj lovno tehničkih objekata kao i hranilica i solila za divljač, bez ikakve pomoći udruženja ili donatora. Za vrijeme mog mandata kao grupovođe renovirali smo staru kuću i od nje napravili reprezentativnu lovačku kuću, napravili smo tri zatvorene čeke za lov krupne divljači, 6 otvorenih čeka za lov srneće divljači, tri automatske hranilice za divlje svinje i 28 solila za divljač. Redovno iznosimo zrnastu hranu i so u lovište tokom cijele godine. Izvršenje plana lova nam nije u prvom planu što se vidi iz priloženog. Najbitnije je druženje i vrijeme provedeno u prirodi.
POSAO GONIČA: TEŽAK, NAPORAN I OPASAN PO ŽIVOT
Divlje zvijeri nemilosrdno tuku pse u planini (lovu), dešava da naši psi stradaju ili bivaju povrijeđeni prilikom lova od strane divljih zvijeri. U lovu divljih svinja psi pri susretu sa odraslim veprovima nekada budu isječeni, dok prilikom lovova u planinskim predjelima znaju nastradati do strane vukova koji ih presreću i dave .Vukovi iza sebe ostavljaju užasne prizore!Ozljede mogu biti i od puščane sačme ili se pas može ispontano da se ozlijedi prilikom trčanja kroz šumu da nalet na bodljikavo trnje, pad u jamu ili pad niz liticu , uganuća ili iščašenja zglobova itd …Najčešće se dešava da prilikom lova divljih svinja stradaju mladi i neiskusni psi kao i oni psi koji se nalaze u grupi jer se tada osjećaju hrabriji zbog podrške grupe I u tom slučaju žešće vrše napad na divljač koja im u tim situacijama zadaje, nekada i smrtonosne, povrede–istakao je Čeniću razgovoru.
Česte su ozljede kože , mišića i mekog tkiva od divljih svinja. 
Stradaju i psi koji se nalaze u grupi…
Kakvi su Ti planovi za budućnost? Da li ćeš viš odgajati pse, loviti …?
-Ja ću pse uvijek odgajati ali samo kao i do sada, isključivo za svoje potrebe i potrebe mojih prijatelja, lova i očuvanja rase a nikako u komercijalne svrhe jer to onda po meni gubi smisao. Srpski gonič je prije svega naša rasa i prema njoj se treba odnositi kao prema blagu i nikako drugačije.
Dobra je noga, vidi glavu…
-Jednog februarskog dana moj prijatelj Peđa Uzelac i ja smo krenuli da iznosimo so u lovište za srneću divljač. Prilikom pakovanja stvari u njegovom dvorištu su se nalazili njegov otac i stričevi. Kako su oni poznati kao familija koja stalno zbija šale na svoj i na tuđi račun, tako su odmah krenuli sa zezanjem kako smo nas dvojica budale što hranimo životinje po šumama da bi ih drugi mogli loviti. U trenutku kada smo trebali krenuti oni odjednom zatraže da krenu sa nama. Naravno da su nam cijelim putem punili glave kako to što radimo nije normalno.Kada smo stigli na Kozaru, spakovali smo po 20 kilograma soli svakom od nas dvojice u ruksake i krenuli. Naši saputnici nisu htjeli uopšte da nam pomognu već su rekli da idu samo u laganu šetnju.
Nekoliko dana prije svega toga ja sam doživio povredu na fudbalu, gdje su mi stradali ligamenti lijeve noge. Kako sam nosio teret na leđima, a teren je bio izuzetno strm pa sam nekoliko puta posrnuo i pao. Svaki put kada bi se to dogodilo ja sam govorio kako me be boli lijeva noga i kako se to događa zbog toga. U jednom trenutku Peđin stric Grujo, koji je u lovačkim krugovima poznat kao veliki šaljivdžija, se samo nasmijao i rekao:” Dobra je tebi noga, samo tebi glava nije dobra kada ovo radiš”!I danas kada se toga sjetimo uvijek se smijemo na te njegove riječi-ispriča Bojan Čenić.
THE DOG REPUBLIC (8.9.2020.)
